U svestranom i raznolikom, ali stilski doslednom umetničkom opusu Dragana Savića posebno mesto zauzima serija crteža izvedena tušem, pod nazivom „Portreti državnika“. Ove crteže je stvarao tokom dužeg vremenskog perioda, počevši od sredine šezdesetih pa sve do kraja osamdesetih godina XX veka za potrebe lista „Borba“, ali i iz ličnih pobuda. Interesovanje za ličnosti iz sveta politike, kao i dominantne društveno-političke tokove, Savić  iskazuje još od 1947. godine kada po završetku studija počinje aktivno bavljenje karikaturom i ilustracijom u listu „Jež“ posvećujući posebnu pažnju  kritici spoljne politike, nastupajući i kao hroničar svoga vremena.

Ličnosti koje predstavlja na ovim crtežima su svojim delima obeležile jedan period u istoriji ne samo svoje zemlje, već su svojim potezima i odlukama uticale i na svetsku političku scenu. Kako je interakcija uvek dvosmerna kroz njihove sudbine prelama se i čitava istorija epohe. Ovi radovi, na taj način, postaju vizuelna svedočanstva o državnicima čiji su često smeli politički iskoraci i odluke donele brojne društveno-političke promene kojima je trajno obeležen vek iza nas.

Međutim, ovi crteži se ne bave preispitivanjem kulta ličnosti, duha vremena ili time da li bi neki događaji izgledali drugačije da su o njima odlučivali ljudi drugačijeg iskustva, obrazovanja ili kulture, već Savićevu pažnju zaokupljuju lica pojedinaca, uhvaćena u različitim raspoloženjima, karakterističnim pozama, mimici ili gestikulaciji izvedeni u okvirima uobičajenih portretnih šema.

Oštrinom dara zapažanja, uz istovremeno brz i usklađen potez ruke on uočava ono što je tipično za svakog od predstavljenih bez mistifikacije i laskanja, stvarajući portret koji ne samo da odražava sposobnost postizanja fizičke sličnosti, već i njihovu unutrašnju ličnost i energiju, čime prevazilazi puki informativni ili dokumentarni aspekt. Ljudski lik je u suštini ključni motiv Savićevog stvaralaštva, a sam umetnik kada je govorio o portretu uvek je isticao da „dobar portret ne beleži samo crte lica neke osobe – on je odraz njenog karaktera i ličnosti“.

Dragan Savić je sva iskustva koja je stekao kao karikaturista vešto koristio i integrisao komponujući ove portrete. Na svoj jedinstven i autorski prepoznatljiv način on u ove crteže unosi dozu karikaturalnosti, ali ne odlazi u preteranost, grotesku i ne gubi granice realnog lika, već se njome služi kako bi istakao karakter i naglasio pojedine fizičke karakteristike koje su osobene za ličnost koju predstavlja. Brzim likovnim promišljanjem, istančanim i izbalansiranim grafičkim osećajem Savić stvara, bez mimetičkog ponavljanja likovnih elemenata, takav tip portreta koji je pre svega autentičan i već na prvi pogled upečatljiv, crtački ubedljiv i snažan, sa ključnim detaljima kojima prenosi individualnu suštinu portretisanih.

Snaga i umetnička vrednost ovih radova proističe upravo iz crteža neopterećenog detaljima, gde Savić koristi liniju kao osnovno izražajno sredstvo, i iz svega nekoliko poteza obrazuje formu, usklađuje i rešava odnose, modeluje i uobličava, vladajući proporcijom i perspektivom, sugestivno i vizuelno lako čitljivo. Posebno interesovanje je pokazivao za odnose svetlo-tamnog, dramatičnih odnosa linije i crnog, što je posebno uočljivo kod crteža izvedenih kombinovanjem tuša i lavirunga koji ponegde stabilizuje crtež ili mu sasvim suprotno, skoro ekspresivno intoniran, pojačava dinamiku.

Iako serija ovih crteža ukazuje na ličnosti čiji je značaj za svetsku političku scenu druge polovine dvadesetog veka manje ili više poznat, Savić nas svojom umetničkom interpretacijom uvodi u jedan intimistički svet u kome ih razotkriva i približava, ukazujući nam na kraju da je državnik ipak samo čovek, bez obzira na uticaj ili moć. I pored ličnog doživljaja, neposredno, umetnik nam ostavlja tu mogućnost da prepoznamo njihova razmišljanja, ponos, nadu, obmane, čežnje, strahove i druge emocije koje se reflektuju na prikazanim licima. Taj proces prepoznavanja i očitavanja portretnog crteža koji se kreće od lika, preko umetnika sve do posmatrača, nije tendeciozan i nametljiv, već diskretan i duboko intuitivan i plod je umetničke domišljatosti i virtuoznosti.

 

Darko Stokić, istoričar umetnosti