Manastir Gornjak

Nalazi se u dolini reke Mlave, na 18 km od Petrovca ka Žagubici. Izgrađen je u periodu od 1376-1380. godine kao zadužbina kneza Lazara. Sudeći po mnogobrojnim pomenima u istorijskim izvorima, u manastiru se živelo bez prekida. Od srednjovekovnih građevina sačuvale su se glavna manastirska crkva, posvećena Vavedenju Bogorodičinom i kapela u pećini, posvećena Svetom Nikoli.

Po osnovnoj arhitektonskoj zamisli, gornjačka crkva pripada tzv. moravskom stilu. Tačnije, to je građevina izvedena u poznovizantijskom arhitektonskom maniru sa elementima lokalnog graditeljstva. Vavedenjska crkva ima trikonhalnu osnovu sa kupolom. Priprata je naknadno dozidana, kao i zvonik sa tremom. Živopis je slabo očuvan, a 1847. godine preslikao ga je Živko Pavlović, slikar iz Požarevca. Boljom očuvanošću odlikuju se preostale freske u kapeli Svetog Nikole.

Za vreme Drugog svetskog rata oštećena u požaru, u kojem su izgorele mnoge dragocenosti, među njima i Povelja kneza Lazara i barjak cara Dušana. U manastirskom kompleksu, od srednjovekovnih građevina do danas je sačuvana glavna manastirska crkva, posvećena Vavedenju i kapela Svetog Nikole, u kojoj se nalazi grob isihiste Grigorija Sinaita Mlađeg, isposnika poznatog i kao Grigorije Gornjački i Grigorije Ćutljivi.

Prema narodnoj legendi, dok je prolazio Gornjačkom klisurom sa svojom svitom, knez Lazar je, na drugoj obali Mlave, spazio ćutljivog Grigorija, sa kojim je hteo da otpočne razgovor. Kako ovaj nije hteo da pređe reku, razgovor je započet dovikivanjem, ali ometan hukom talasa. Pošto je shvatio da je knez pobožan, Grigorije je, uz pomoć molitve, utišao talase i mirno nastavio razgovor. U znak poštovanja, knez je neobičnom isposniku podigao crkvu Vavedenja presvete Bogorodice. Ova crkva najuočljivija je građevina u manastirskom kompleksu, iako je prislonjena uz samu planinsku stenu. U toj steni, do koje vodi oko 50 stepenika, nalazi se kapela koju je Grigorije posvetio Svetom Nikoli. Za vreme turske vlasti, prvi braničevski subaša, Ali-beg Mihaloglu, uselio se u ovu teško pristupačnu kapelu, pretvorivši je u svoj lični stan.

U prošlom veku, manastir Gornjak pretvoren je u umobolnicu, a jedno vreme služio je i kao zatvor za osuđenike, među kojima je bilo i popova. Za vreme Drugog svetskog rata, 1942. godine, u njega se uselila nemačka vojska i tu ostala do kraja rata. Nakon oslobođenja, manastir je držala Jugoslovenska armija, da bi ga 1953. godine vratila Braničevskoj eparhiji. Na predlog vladike braničevskog Ignjatija, SPC je ovaj manastir pretvorila u ženski, nakon čega se u njega uselilo sestrinstvo iz Makedonije, koje nije želelo da ostane u okviru Makedonske pravoslavne crkve.

Zimska kapela

Osim kapele Grigorija Sinaita, u Gornjaku postoje Zimska kapela, smeštena u priprati dozidanoj sa južne strane manastirske crkve, i kapela Svetog Ilije, u novom manastirskom konaku, podignutom 1979. godine. Osim novog, postoji i stari konak, izgrađen 1963. godine, u kojem se nalaze kuhinja, trpezarija i monaške ćelije. Izvan manastirskog kompleksa nalaze se i spratna zgrada i trpezarija, namenjene smeštaju i ishrani posetilaca.